PPMOC ZA DZAMIJU U DELIMEXÐU

Moja lijepa varoš, Delimeđe, ima dvije džamije. Vi sigurno znate koja je ona druga. Ta druga, čuvena, velelepna... o kojoj se čak špekuliše da ima najveća minareta na tlu Evrope. I ponosna sam, naravno. Ali… Za mene će ova uvijek biti lepša. Prije svega zato što sam upravo u njoj čula prvi ajet, naučila prvu dovu, klanjala prve teravije. U njoj sam stiskala zube da se ne nasmijem, drhtala pred autoritetom našeg hodže Hasima i silno željela da naučim sve dove kako bih kao nagradu dobila Kur’an. S onim dječijim sjajem u očima zamišljala sam kako je na vrhu minareta, birala nišku tespiha, napravila možda i poneki nestašluk. Sve su to uspomene koje spadaju među najljepša sjećanja mog djetinjstva. Danas, pored svega toga, ova džamija mi je još draža i zbog svog stila gradnje. Volim taj stil koji odiše skromnošću i toplinom. Da se ja pitam, sve bi džamije bile građene upravo tako. No, da se vratim na temu. Rastužila me je vijest da je nevrijeme oštetilo krov na džamiji. I mada je nevrijeme učinilo svoje, vrijeme u onom drugom značenju, oštetilo je mnogo više. Upravo zato bih volela da ova džamija dobije svoj novi, ali ujedno i stari izgled. Volela bih da svi oni koji su u njoj proveli djetinjstvo, mladost ili makar jedan dio života, ali i oni koji nisu, podrže najavljenu akciju obnove. Jer, u mojim očima, ona i ovakva sija više nego sve druge. Možda su neke nove u skladu s vremenom, ali nijedna nikada neće biti ovako u skladu s emocijama... 🥹💚